Nikad toliko svježih grobova
Na grobu mog zavičaja pakračkog,
Na groblju banovačkom.
Dvanaest ruža, dvanaest vitezova hrvatskih
Otprati odjednom zvono crkve banovačke,
Na groblje banovačko.
Nikad odjednom toliko prolivenih suza
U zavičaju mom pakračkom,
Na pragu banovačkom.
Svi ratovi, kuge i bolesti nisu ni sluge
Zlotvorima na cesti Prokletog Romić sokaka.
Nikad zvona mog zavičaja pakračkog
Nisu tako tužno zvonila
A djeca, majke, očevi
Hropotom mog zavičaja plakali.
Ali planu iskra!
Gori Pakrac, Lipik gori,
Zavičaj moj gori, narode moj!
Sve horde njihove proklete,
VBR-i, lune i orkani,
Nisu sjene srcu zavičaja mog,
Domovine moje.
Rušite domove, grobove naših pradjedova, Križ na groblju banovačkom,
Svetinje naše rušite, Ali nikad, nikad nećete proći crkvu banovačku.
Muk zvona i hladne sjene u listopadu 91.
Pamtit će vječno zavičaj moj pakrački,
Banovčani moji.
Kada bljesak vedre zore svane,
Zvonit će zvona mog zavičaja pakračkog,
Zvonit će duhovsko i miholjsko zvono
crkve banovačke.
A na pragu mog zavičaja
Sjat će sunce slobode,
Za sve vitezove drevne Domovine moje.
I pričat će baka Kata unuku svom,
O Ivici sinu, vitezu hrvatskom,
Pričat će kako je iskra planula,
Kako su tri Feltrina, dva Hrgara,
Mateš, Krejči, Jurić, Sljepčević, svi vitezovi
Otišli na oltar Domovine
I upalili vječni plamen slobode,
Zavičaja mog, Domovine moje.