Prije rata Pakrac je bio miran gradić s velikim brojem nacionalnosti. Bilo je tu Hrvata, Srba, Talijana i Čeha. Hrvatska se tada nalazila u sklopu Jugoslavije. Na inicijativu hrvatskog naroda proveden je referendum o samostalnosti i razdvajanju od SFRJ i zaštita ustavnog poretka Republike Hrvatske.
Problem je nastao upravo kada je Hrvatska dobila status samostalne države. Veći dio srpskog stanovništva nije želio biti u Hrvatskoj, već su željeli pripajanje Općine Pakrac SAO Krajini sa sjedištem u Kninu. Smetala su im obilježja hrvatske države, a posebno ih je zaboljelo kada je crvena zvijezda petokraka zamijenjena hrvatskim grbom - šahovnicom.
Dvadesetosme veljače 1991. u gradu se okuplja veliki broj naoružanih i nepoznatih muškaraca te se njima pridružuje rezervni sastav vojske koji ulaze u Policijsku postaju Pakrac. Rezervisti su razoružali hrvatske policajce koji su bili u postaji, prijeteći, vrijeđajući ih i upirući puške u njih.
Prvoga ožujka, u rano jutro, zapucalo se sa brda prvo na Policijsku postaju. Tada nam je u pomoć stigla Specijalna policija iz Bjelovara i uzvratila paljbu. Naoružani Srbi povukli su se, ali ne zadugo. Premda je uhićeno nekoliko osoba, to im nije bilo dovoljno. Grad je pun specijalaca, a policajci, mahom srpske nacionalnosti, napustili su rukovodeća mjesta. Dogovor, podrška i sloga su sada bili najpotrebniji prijatelji. Uprava je sazvala sastanak s hrvatskim policajcima na katu zgrade. Navečer je započela pucnjava, opet je policijska zgrada bila prva meta. Tako su naši policajci ostali zarobljeni među fijucima metaka do jutra.
Ujutro su se pridružili i tenkovi JNA da budu tampon zona, ali nisu se pridržavali svog poslanstva, bili su na strani Srba. Od tada je život u Pakracu postao pravi kaos. Svaku večer su bacane bombe, čule su se eksplozije i pucnji. Grad je bio poput duha i iščekivalo se što će biti sljedeće. Napad na Pakrac započeo je 19. kolovoza 1991. Počeo je rat i trajao do akcije „Bljesak", 01. svibnja 1995. za područje Pakraca, a „Oluja" do kolovoza 1995., kada je oslobođen Knin.
Posljedice rata osjećamo i danas. Ja, kao učenik osmog razreda, godište 1995., za vrijeme akcije „Bljesak", bježao sam pred pucnjevima i granatama u Viroviticu k prijateljima koje smo upoznali u njihovom rodilištu, budući da je bolnica u mom gradu bila uništena. Isticanje nacionalnosti Hrvat, Srbin prisutna je i danas. Smatram da mi djeca nismo ni za što krivi i da nas nemaju pravo prozivati nacionalnim imenom u negativnom smislu. Neću zaboraviti Srbima što su mučili i ubijali moje bližnje, ali nema smisla živjeti u mržnji, posebno mi djeca koja smo rođena nakon rata. Oprost, ljubav, prijateljstvo i zajedništvo ključ su uspjeha. Sada nam je došla nova kriza koju moramo prevladati, a to je moguće jedino ako budemo pomagali jedni drugima.
Marko Ajman