Zvonimir Miler, član UHVIDR-a Pakrac
Poštovani sugrađani!
Od kako je postavljena web, odnosno da se svi razumijemo, internetska stranica Grada Pakraca smatrao sam da je obaveza braniteljskih udruga da se uključe u rad na istoj, nažalost za sada i do sada nije iskazan takav interes a na direktne ponude je odgovoreno da nemaju vremena ili ljudi koji bi se time bavili, drugi razlog je zasigurno i činjenica da jednostavno nisu upoznati sa takovom mogućnošću.
Iz tog razloga a prije svega zato što je internet definitivno najmoćniji medij, a to je valjda opće poznata činjenica, odlučio sam da vas upoznam sa nekim činjenicama, iz vremena od 1991-1995. godine pa do toga koji su aktualni problemi braniteljske populacije a koji su s obzirom na brojnost istih u Pakracu i Lipiku ujedno i problemi naših gradova.
Cilj i svrha zauzimanja prostora na stranici je da se braniteljske udruge kao i svi zainteresirani predstave jako velikom auditoriju ali i da organizirano kroz svoje udruge pokušaju jasno artikulirati svoje probleme, želje ili jednostavno mišljenje o određenoj problematici. Stoga je ovo i poziv da se jave svi zainteresirani za pisanje o ovoj tematici, bilo da se radi o udrugama ili pojedincima.
Osobno sam član više braniteljskih udruga, ali najveći angažman dao sam u UHVIDR-i Pakrac, počet ću sa njom i to najprije sa statistikom a potom i na po mom skromnom mišljenu sa jednim od najvećih problema sa kojima se ratni vojni invalidi iz Domovinskog rata susreću, a to je, kako stoji u naslovu, negativna karakterizacija HRV-a pa time i branitelja.
Udruga HVIDR-a Pakrac postoji od 1992. godine, ukupno broji 300 članova, struktura članstva je slijedeća:
-70 % članova su invalidi sa osnove ranjavanja,
-10% članova su invalidi sa osnova zatočeništva
-20% članova su invalidi sa osnova oboljenja, povreda te drugih načina stradavanja.
Kako je vidljivo iz ovih suhoparnih podataka 80% članova naše udruge stradalo je direktno u borbi u izravnom sukobu sa neprijateljem, na prvim crtama bojišnice.
Zašto vam ovo govorim, zašto iznosim ove podatke .
U prvi trenutak velika većina pomisliti će «OPET SE OPRAVDAVAJU, OPET NEŠTO TRAŽE».
Ovakvi komentari su unatrag nekoliko godina uobičajeni, uz još neke koji mogu biti još izravniji u svojoj netrpeljivosti i ljutnji.
Iznosim vam ove podatke poradi toga što me takovi komentari više ne ljute već me žaloste i to iz više razloga, prvi je što takove kritike dolaze od naših dojučerašnjih suboraca, prijatelja, branitelja. Opet pitanje ZAŠTO?
Odgovor je kompleksan kao što je i pitanje, ali neki od razloga sigurno proizlaze iz nezadovoljstva svojim materijalnim stanje, položajem u društvu i tome slično kao i mišljenjem da su hrvatski ratni vojni invalidi neopravdano povlašteni dio braniteljske populacije.
Da li je to istina? Ovo pitanje veže se izravno na jednu od najčešće izgovorenih fraza na naš račun «LAŽNI INVALIDI».
Kada nekog od tih kritičara upitamo direktno što misli pod time opet se upotrebi fraza «NE MISLIM ILI NE MISLIMO MI NA PRAVE INVALIDE NEGO NA ONE KOJI SU MEĐU VAMA LAŽNI», slijedeća fraza je: «VI INVALIDI ČLANOVI UHVIDR-e STE ONI KOJI TREBAJU IZMEĐU SEBE PROZVATI ONE KOJI SU LAŽNI».
To govore kako sam već rekao hrvatski branitelji, a onda se začude kada sutra u medijima, ili od svojih sugrađana ili onih koji su također branitelji čuju komentare kao »MA GDJE JE ON BIO, DOŠAO JE 1992., DOŠAO JE POD MOBILIZACIJOM, MA NIJE NIGDJE BIO, NIJE NI VIDIO ČETNIKA», i tome slično.
To su neki od komentara koje smo svi izrekli barem nekoliko puta, uključujući i mene samoga.
I gdje je tome kraj, zašto smo tako kritični, pakosni, zavidni, i gdje nas je to dovelo.
Mislim do toga da smo takav način razmišljanja prenijeli na druge segmente života. Doveli smo se do toga da nam smeta svaki pokušaj borbe za prava, pa tako da smo kivni na liječnike, profesore, seljake ili druge koji se u određenom trenutku istaknu.
Do toga nas je to dovelo ali zašto je tako. Ja niti slučajno ne mislim da znam potpuni odgovor ali ću biti slobodan da vam pojasnim svoje viđenje problema.
Stvaranje naše države nije išlo glatko, domovinskom ratu i neovisnosti prethodilo je razdoblje od kraja II sv. Rata, to je razdoblje komunizma, samoupravnog socijalizma, dogovorne ekonomije, jednoumlja, to je također i razdoblje u kom učesnici NOB-a uživaju poseban status, oni su povlašteni članovi društva.
Hrvati su u puno manjoj mjeri bili dio povlaštene populacije, ovdje je bitno napomenuti jednu činjenicu, čak i oni koji su se svojim radom, trudom, znanjem ili na drugi način probili do boljih pozicija a nisu bili članovi raznih organizacija to su postigli znatno teže od onih koji su to bili. Da je tome tako treba se prisjetiti koliki je bio broj osoba nesrpske narodnosti na rukovodećim položajima do 1991. godine.
Osim toga bilo je zabranjeno izražavati svoju pripadnost hrvatskom narodu, izražavati svoju vjeroispovijest i tome slično.
Bez obzira na sve ovo što sam nabrojao a uključujući i najgora stradanja od Blajburga, Golog otoka i drugih kazamata i stratišta našeg naroda, to nije bio dovoljan razlog da se isti taj narod pokrene u obimu koji bi promijenio društveni poredak.
To su na svojoj koži najbolje osjetili učesnici «Hrvatskog proljeća» 1971 godine.
Sada svi znamo da su globalne promjene kao što je propast komunizma i socijalističke ideje u svijetu dovele i do propadanja bivše države u kojoj je bila Hrvatska (Jugoslavije).
Tih devedesetih godina i kod nas su počela previranja koja su na kraju dovela do proglašenja neovisne države, a što je direktno uzrokovalo agresiju na nas od strane Srbije, a koju su potpomogli Srbi iz Hrvatske, te bivša JNA koja se pretvorila u srpsku vojsku.
Ove činjenice vam ne iznosim iz razloga zato što vi to ne znate, već samo kao pomoć pri pojašnjenu zašto smo postali takovi kakvi jesmo.
Kada smo iz Domovinskog rata izašli kao pobjednici, slijedila je euforija, oduševljenje sa državom a pogotovo smo bili ponosni na branitelje, a i mi branitelji smo se osjećali upravo tako.
I krenuli smo sa izgradnjom svog društva, svoje države a pri tome smo bili u velikoj mjeri bili opterećeni sa jednom stvari, ne želimo da ni na koji način bude slična bivšoj državi.
I tako smo odmah rekli nema „partizanštine“.
A što to znači, pa to da nema heroja Domovinskog rata jer nas heroji podsjećaju na partizane i komunizam, pa zato ne treba puno pričati niti o samom ratu, ne treba podržati nikakve povlastice za branitelje jer to su radili partizani.
Od silne želje da stvorimo što bolju državu, što bolju životnu zajednicu doveli smo se u situaciju da ni sa čime nismo zadovoljni, i pomalo se dovodimo u stanje da sagorimo u svemu tome.
Činjenica je, da je kritika uvijek potrebna i to nitko ne osporava, dapače pravo na izražavanje mišljenja je jedna od najvrednijih stvari koje smo dobili neovisnošću, ali i za kritiku važi pravilo da ako ode u krajnost postaje opterećenje i balast napredovanju.
Isto se odnosi i na negiranje i uništavanje svega što nas je podsjećalo na bivši režim.
Naravno da je trebalo postići neovisnost, naravno da smo trebali svoju državu, naravno da smo trebali i maknuli smo komunizam sa scene, i naravno da smo trebali i jesmo uspostavili demokraciju, ali slijepo srljanje ka zapadu te slijepo prihvaćanje njihovog sustava vrijednosti je jednako opasno kao i da smo ostali u komunizmu, jer kako smo rekli niti jedna krajnost nije dobra.
A imamo svoje vrijednosti, u pravilu smo pošteni i radini ljudi, tolerantni smo prema drugima koji su druge vjere, nacije, boje kože i sl. i ne dajte da vam nitko kaže drugačije jer to je istina, koju mi građani Pakraca i Lipika pa i Hrvatske dokazujemo svaki dan, ali dokazujemo to sebi kao znak da smo ispravni ljudi, a ne da bi neki europski činovnik napisao povoljno izvješće.
Sav ovaj uvod služio je tome da vas i sebe podsjetim zašto smo skloni davati onakve komentare.
I želim Vam reći još nešto; nemojte se sramiti isticati da ste Hrvat to se smije i nije prepotentno ili deplasirano, nemojte se sramiti staviti Hrvatsku zastavu na svoj dom jer to je vaša zastava i vi ste doprinijeli da je smijete imati, nemojte se bojati reći da ste branitelj jer to je ono što ste trebali biti i što trebate biti kada je domovina ugrožena, nemojte se sramiti isticati svoje domoljublje ako niste u ratu bili sa puškom u ruci ,vi ste stanovnik Pakraca ili Lipika i Hrvatske, a time što ste ostali ovdje, što ste svoju djecu slali u školu koja je bila na 100 metara od četnika postali ste neopisivi heroji, time što ste išli na posao pod istim tim uvjetima dali ste svoj doprinos, jer, ovo kažem braniteljima, što bi vrijedio sav naš trud i žrtva pa napokon i pobjeda kada sada u Pakracu ne bi bilo Pakračana.
I na kraju poanta ovoga svega je da branitelji koji su u rat otišli 1990/91. godine ne trebaju prezirati one koji su došli 1992. godine a oni one koji su došli kasnije, a također branitelji pripadnici oružanih snaga koji su domovinu branili sa puškom u ruci ne trebaju prezirati one koji su to radili na drugi način jer sjetimo se svih onih koji su se brinuli da mi na bojišnici imamo sve, onih koji su pribavljali hranu koji su je spravljali oni koji su je dovozili, pa onih koji su nas liječili, kao i onih kod kojih smo smjestili svoje obitelji, a ne trebamo prezirati niti one koji su se jednostavno uplašili i pobjegli i da ne nabrajam dalje.
Da reći će netko ali sve je to lakše nego biti na prvoj crti bojišnice i poginuti, pa možda je i tako ali je činjenica da jedni bez drugih ne bi mogli, a pogotovo ne možemo sada.
Da baš sada na kraju 2005. godine kao i uvijek do sada treba nam zajedništvo koje proizlazi iz međusobnog poštivanja, koje proizlazi iz poštivanja zajedničkih vrijednosti ali i poštivanja onih među nama koji su dragovoljno a bez da su morali dali više od drugih.
Mi svi poznamo ili smo poznavali takove ljude, oni su istinski heroji i ne trebamo se sramiti da se po njima nazivaju naše ulice trgovi i avenije, najčešće su to oni koji su za to dali svoje živote, ali isto tako su veliki heroji a možda još i veći oni koji su ostali iza njih, to su njihovi roditelji, djeca i drugi članovi obitelji.
Približava se vrijeme Božića i za većinu naših građana, bili oni formalni vjernici ili ne to je posebno vrijeme, u duhu tog vremena potrebno je da se mi građani Pakraca koji smo svi zajedno iznijeli ovaj grad iz ruševina i pepela, još više ujedinimo te bez nepotrebnog predbacivanja i uvrijeđenosti krenemo prema novoj godini sa većim entuzijazmom.
To nije lak posao. I još nešto, nemojmo se zavaravati, bez obzira na sve mi hrvatski branitelji i građani najteže stradalih krajeva u ratu morat ćemo opet biti prvi u tome, jer ako netko od vas misli da su sve bitke završile 1995. godine, gadno se prevario, ne budemo li se brinuli o našoj Domovini mi koji smo je stvarali, vrlo brzo ćemo otkriti ,da je netko drugi napisao povijesne udžbenike iz kojeg naša djeca ne mogu vidjeti u kakvom je to Domovinskom ratu bio njihov otac, da je netko drugi snimio film u kojem je poanta da smo svi jednako krivi za rat u hrvatskoj, da je netko drugi odlučio kako će se zvati ulice i trgovi naših gradova, da je netko drugi napravio ovo ili ono i tako u nedogled, sve dok se jednom ne probudimo i počnemo se pitati gdje mi to živimo. Je li to država za koju smo se borili.
O da, i nemojte se zavaravati vi koji za sebe volite misliti da ste moderni samo zato što ste iznad nacionalnosti i mislite da su to paranoična desničarska naklapanja isluženog branitelja, jer dovoljno je da pogledate oko sebe, naše susjede Austriju, i druge stare demokracije pa će te vidjeti kako se brani nacionalni interes. Vidjet ćete da biti europljanin prije svega znači biti lojalan građanin svoje domovine, te da se briga za nacionalni identitet jednog naroda izjednačuje sa nacionalizmom samo od onih koji su do jučer potajno za račun UDBE ( Ured državne bezbednosti), popisivali one koji su do 1990.godine baš u ovo vrijeme slavili božić prije svega kao blagdan mira i tolerancije.
Čestit Božić svim ljudima dobre volje.