Ja sam Ančica, tvoja osamnaestogodišnja kći.
Voljela bih da ovo pismo mogu započeti s naslovom: „ Dragi tata!", ali ja ne znam kako da izgovorim ili napišem tu riječ. Znam da negdje živiš, možda imaš novu obitelj i drugu djecu, ali tata ja sam isto tvoje dijete. Tvoje neželjeno dijete. Znam da ti znaš da ja postojim, ali nikada se nismo vidjeli.
Bilo je ljeto 1991. godine. Ti i mama ste živjeli u Pakracu u dvogodišnjem braku. Bio je to takozvani „miješani brak". Užasnog li imena. Mama je bila trudna i zajedno ste očekivali moje rođenje. U gradu je vladalo predratno stanje, svi su se bojali vlastitih susjeda, spremali zalihu hrane očekujući mogući rat, a nadajući se da do njega neće doći. Sada kada sam odrasla djevojka, mogu bolje razumjeti patnju mame koja je upravo u tim teškim danima dobila trudove i ti si je, tata, odvezao u bolnicu, a zatim zauvijek nestao iz naših života. Što se to strašno dogodilo? Zašto si nas prestao voljeti? Zašto me nisi čekao? Kolika bih ti pitanja mogla postaviti... Koliko pitanja stane u 18 godina života jedne djevojke?!
Pakrac je bombardiran, granatiran, rušen, a mama i ja bile smo u bolničkom podrumu... čekale smo te! Nisi došao po nas, nisi došao ni na moj prvi rođendan, nisi došao nikada.
Jesi li se ikada zapitao kakve su boje moje oči, kakva je moja kosa, na koga ličim, kakav sam đak, imam li prijatelja? Ne mogu shvatiti da zbog nečega što se zove „miješani" nikada nisi poželio vidjeti me. A možda si i poželio, ali ti političke prilike nisu to dopustile. Dok sam bila beba, poznavala sam samo riječ mama, a kasnije su me djeca pitala gdje mi je tata. Tko je to tata? Je li to onaj čiko koji mame vozi u bolnicu kada trebaju dobiti bebu? Je li tata nekakva taxi služba? Išla sam u školu s mnogom djecom čiji su očevi bili Srbi i koji su uspjeli prevladati nacionalne razlike unutar svoje obitelji. Možda im i nije bilo lako, ali su ostali jer su voljeli svoje žene i svoju djecu. Zašto si ti, tata, otišao? Bi li nas ostavio i da nije bilo rata? Da si se samo malo potrudio, da si samo malo više vjerovao u ljude oko sebe i ti bi doživio vrijeme u kojemu nema svađe zbog različite nacionalnosti i vjere. Mi, koji smo odrastali poslije rata, nismo se u školi niti u igri pitali tko su ti roditelji, a tko baka i djed. Nama to nije bilo tako važno kao tebi, tata.
Pa dobro, možda te i moram pokušati razumjeti, ali nakon toliko godina mira i uspostavljanja dobrosusjedskih odnosa između Hrvatske i Srbije, zašto me nisi potražio, zašto me nisi poželio vidjeti... Mi još uvijek živimo na istoj adresi. Pa valjda si čuo za internet i facebook! Danas je cijeli svijet povezan jednim klikom miša, a ja svog oca poznajem samo po jednoj, dvadeset godina, staroj fotografiji. U kom si ti , tata, vremenu zapeo?!
Napisala sam ti pismo, a ne znam gdje da ga pošaljem. Na kojem si kraju svijeta, na kojoj adresi...Ti kojeg sam trebala zvati: dragi tata. Potraži me... nađi me... voli me! Reci da su sve ove godine bile samo splet nesretnih okolnosti, da su se dogodile i da se više nikada neće nikome dogoditi. Ja i ti ćemo ispričati ljudima da je rat strašna igra u kojoj nastaju ovakve sudbine kao što smo ti i ja.
Lara Kelemen