Dopuštaju mi s muškarcima u politiku, ali ne i u kuglanje
Kako se približavaju lokalni izbori, ali ni bilo koji dugi nisu drugačiji, javljaju se sve češće saborske zastupnice i muške im kolege, koje tko zna odakle vade kojekakve statistike i pokazatelje o prisutnosti žena u politici, na čelnim mjestima tvrtki i ustanova, u društvenom životu i slično, pa odmah, uz već poznate parole, traže više žena na listama, podsjete na ravnopravnost spolova i na sve drugo na tu temu - sve u cilju, kako kažu, da bi žene bile u životu ravnopravnije.
S druge, pak, strane, Ankica Keć, supruga, majka i baka, ali i članica prve muške, jer ženske ni nemaju, postave KK "Sloge" iz Prekopakre, člana Županijske kuglačke lige, neće moći od jeseni, nakon prvog mjesta u Županijskoj ligi, kuglati u višem rangu, iako je to pravo izborila na stazi zajedno sa svojim muškim kolegama. Razlog je jedan jedini - zato što je žena.
"Tako su rekli i moram to poštivati", kaže Ankica, "iako mi to teško pada. Nedostajat će mi prvenstveni naboj, iščekivanje i napetost pred utakmicu, treninzi i sve ostalo što prati natjecateljski sport i što ga, zapravo razlikuje od rekreativnog kojemu, zato što kod nas nema ženskih kuglačkih klubova, već godinama pripadam".
Pravilnici pa i stavovi vodstva kuglačkih liga su takvi kakvi jesu i mora ih se poštivati, ali ovaj, kuglački, mnogi bi razumjeli da se, recimo, radi o ragbijaškom, boksačkom, nogometnom ili rukometnom sportu - tamo gdje su žene i muškarci u doticaju, gdje snaga pa i grubost dolazi do izražaja, gdje muškarci u zanosu borbe mogu ozlijediti damu. Međutim, kuglanje je sport gdje su kuglač ili kuglačica i devet čunjeva jedini direktni protivnici, pa osim straha od činjenice da ih žena može potući na stazi i povrijediti im muški ponos, ne vidi se drugi razlog da se ženama brani nastup u muškoj konkurenciji - tim više što je najniži rang natjecanja u ženskom kuglanju tek Druga liga.
Pet dama za muškarce previše
Kada smo postavili pitanje Miroslavu Lioviću, povjereniku za kuglačka natjecanja za Regiju istok, smije li Ankica Keć kuglati u Četvrtoj ligi, ponudio je zanimljiv odgovor: "Ne piše da ne smije, ali nisam siguran da smije", obećavši odgovor za deset minuta, potvrdivši tek da žena ne može nastupati u muškoj konkurenciji.
I tako je Ankica Keć, sasvim obična žena, majka i baka, koja, eto, voli kuglanje, a ne, recimo, neki drugi sport, potaknula tek na trenutak na razmišljanje kuglačke političare iz tamo nekih fotelja gdje se pišu famozni pravilnici, ili zauzimaju stavovi, a zanimljivo je u svemu tome to da muškarci Ankici dopuštaju da bude već šest godina predsjednica Kuglačkog kluba "Papuk", da, naravno, uz pomoć drugih, skrbi o novcima, prijevozu i opremi, da im peče kolače, ugovara termine treninga... A mogla bi, kako kaže, da se kojim slučajem bavi politikom, postati, recimo, gradonačelnica Lipika, županica ili predsjednica Vlade ili države, ali kuglati s muškarcima u 4. ligi - e, to NE. Možda je u pitanju samo to što bi mnogim kuglačima bilo nemoguće da uz četiri dame među devet čunjeva moraju pobijediti i petu, tik do njih, u susjednoj stazi, a to protiv Ankice, koja je rušila "po starom" između 760 i 800 čunjeva, a po novom, u 120 hitaca, 520 do 530 čunjeva, nije ni u 4. ligi ni malo lako.
I tako će Ankica, ako se drugačije ne odluči, samo zato što je žena, morati prekinuti kratkotrajni izlet u jednogodišnju prvenstvenu mušku kuglačku sezonu pa osnovati ženski klub i uključiti se u drugoligaško natjecanje, ili ponovo, kao i do sada, nastupiti, opet ravnopravno s muškarcima na ponekom turniru ili nekim igrama u sklopu "Podravke".
Klub i blizo i daleko
"Nebi mi bilo teško ni pokrenuti osnivanje ženskog kuglačkog kluba, ali, čini mi se, da danas za to nema kod djevojaka i žena posebnog interesa. Još za neki turnir skupi se ekipa, ali za treniranje i utakmice, za odricanja koja bi bila potrebna za dobre rezultate, nema zainteresiranih. Možda će to i biti jednoga dana kada na novoj pakračkoj kuglani stasaju djevojčice s kojima radi, Tomislav Luksetić pa, pričekajmo, možda će one biti bolje sreće", kaže Ankica i ne odustaje od kuglanja.
Pa, u tom sportu, u koji je upala slučajno "preko" sindikata "Podravke" kada je na jednim igrama trebala nastupiti i ženska kuglačka ekipa, je još od prije rata. "Nakon toga smo se dogovorile mi iz "Studenca" da ćemo ići na kauglanu na Vandelbahn trenirati... i tako je počelo" prisjeća se svojih kuglačkih početaka. Tada je na području Pakraca bilo, uz desetak muških, i četiri ženske ekipe: "Papuk", "Staklana", "Jedinstvo" i još jedna čijeg se imena Ankica ne može sjetiti. Ona je odabrala "Jedinstvo", klub istoimene pakračke tvrtke, ali, nakon dvije godine rat je prekinuo i kuglanje.
Nakon Domovinskog rata, "Studenac" je i dalje poticao rad ženske kuglačke ekipe, ali samo u rekreativnom smislu, pa im je uz opremu, plaćao i sate na kuglani u Daruvaru. Ankica je tu, razumije se, bila najaktivnija, pa su uz nju, više ili manje, bile na stazama Snježana Brajković, Vlasta Šepetavec, Snježana Josipović, Rada Egredžija, Miluška Ališić...
Nekako u to vrijeme poziv ženama uputili su i iz Kuglačkog kluba "Papuk", kolijevke pakračkog kuglanja, pa su na kuglanu krenule uz Ankicu; Sanja Glazer, Vesna Vinkler, Ora Vuk, Davorka Knok..., a vodio ih je i po potrebi za njih igrao i Davor Draksler. Zvali su Ankicu i ženski klubovi iz Novske, pa i Sl. Broda, ali, nije zbog obitelji mogla privatiti putovanja.
"U više smo navrata bili blizo osnivanju kluba, ali, uvijek nas je premala zainteresiranost žena, pa i nedostatak još koječega, a posebno nekoga da nas "pogura", spriječilo da danas imamo ženski klub", kaže Ankica.
Nepreboljena kuglana na Pilani
S posebnim je osjećajima Ankica pričala o kuglani "Papuka" na Pilani, o turnirima, treninzima, feštama, nastupima... "Znate šta, ova nova kuglana u Pakracu je prelijepa, nove staze, rasvjeta, gledalište, prateće prostorije... ali, i pored toga, meni je ta kuglana nekako hladna. Međutim, ona kuglana, ona na Pilani, ona stara, dvostazna, ona ima dušu...
Tamo se dolazilo i kuglati i kartati i šaliti i družiti... nezaboravni su turniri narodnim načinom s više od deset ekipa, jer tu su bile miješane ekipe svakojakih imena, i stari i mladi, iz Pakraca i Lipika... Rekla bih da je ona pilanska kuglana bila - jednostavno obiteljska, a takva se ne može kupiti, ni napraviti, nju se mora doživjeti, a to se stvara godinama..." sa sjetom je o pilanskoj, sada zatvorenoj, kuglani pričala Ankica. Svjesna je, kaže, da za njeno otvaranje treba dosta novaca - treba ju ponovo pokriti... pa promijeniti stolariju, riješiti grijanje... i nabraja, tako, Ankica, kao da govori o svojoj kući, o dnevnom boravku, jer, toliko kuglanu poznaje, pa ne iznenađuje što kaže da, bez obzira koliko volila kuglanje i prvenstvena natjecanja, da bi sve to mijenjala za povratak na obnovljenu pilansku kuglanu.
"Znate, žene treba poticati da se bave sportom, jer u Pakracu i Lipiku nema baš mnogo mogućnosti za to. Nova kuglana u Pakracu je i popunjena terminima i zato bi još jedna, za kuglanje "za dušu", itekako dobrodošla. Treba nam i za proljetne i jesenske turnire, pa za memorijalni turnir "Antun Friš", a mogu reći i da smo ju sami održavali. Osim toga, ta je kuglana, ne smijemo to zaboraviti, odgojila većinu današnjih aktivnih kuglača, a da ne spominjem uspjehe pilanskih kuglača prije rata... Moram priznati da mi nedostaju "seljački" turniri s divljim ekipama. Neka ova nova kuglana bude za natjecanje, za "uštirkanost", a neka se obnovi i ona na Pilani za kuglanje za dušu, za rundu pića, za stare i mlade iz čijih je redova godinama pristizala kvaliteta u pakračko kuglanje... Vjerujem, a gotovo sam i sigurna, da bi na "Papukovoj" kuglani krenula i ženska ekipa.
Predsjednica nježne ruke
I dok sa zanosom govori o kuglanju i kuglanama podsjećamo da je Ankica predsjednica Kukglačkog kluba "Papuk" i aktivna kuglačica "Sloge" iz Prekopakre.
"Kada su kuglači i članovi "Papuka" vidjeli koliko volim kuglanje i kako im pomažem u radu, predložili su me za predsjednicu kluba. Rekla sam im odmah da za to treba čvrsta muška ruka, treba netko tko će moći osigurati sredstva, netko na položaju, možda iz općine, netko tko će ponekad morati lupiti i šakom o stol, ali, nisu prihvatili i, eto, ja već šest godina vodim klub. Koliko uspješno, neka kažu drugi, ali ja to iz svog položaja ne mogu bolje činiti. Rekla sam im neka nađu nekog boljeg, međutim izgleda da ide i ovako. Radi novaca, promijenili smo i ime kluba u "Papuk" Pakrac-Lipik, jer gotovo jedini izvori primanja su nam gradski proračuni, a sezona košta oko 50.000 kuna. Nekada se lakše mogao riješiti i prijevoz, oprema, pa i poneki obrok, sokovi "preko" "Studenca", dok je danas to uglavnom postala nemoguća misija, pa se i kuglana plaća za treninge i utakmice, što je za "Papuk" godinama bilo nezamislivo. Na staroj kuglani smo mogli nešto malo i zaraditi, i "domara" smo imali, a sada svega toga više nema... I, nastavila je Ankica pričati o kuglačima "Papuka", o prelascima, odlascima i dolascima, o klupskoj politici, o sendvičima na putu i tek ponekoj večeri na daljim gostovanjima, ali i o novcima koje ponekad igrači pa i predsjednica moraju izvaditi iz svog džepa. "To je cijena ljubavi, ne samo prema kuglanju, nego i svih onih koji danas rade u sportu", rekla je Ankica, predsjednica kluba koji je ne tako davno imao i više od 100 članova. "Žao mi je kao predsjednici kluba da je "Papuk" nakon više od 50 godina rada postao, jednostavno, beskućnik, a da smo na kuglani u Pakracu s jednakim osjećajem domaćini kao što smo bili i godinama u Daruvaru", nije mogla, a ne reći ono što ju boli Ankica.
Obitelj i kuglanje mogu zajedno
Ankica je blizu pedeset i uglavnom su, ona i suprug Vlado, nakon 30 godina braka, napravili sve ono što su mogli. Naravno, nikada kuća i obiteljski dom nemaju kraja, ali danas obitelj Keč ima novu lijepu obiteljsku kuću u Krležinoj ulici u Lipiku, bivšoj Mljekarskoj - desni odvojak, ili, nekada Ulici I. Andrića, ili, također bivšoj, Stjepana Radića.
Doduše, kao i većina Lipičana, morali su nakon rata podići na mjestu zapaljene - novu kuću, kupiti ili skupiti sve ponovo od žlice do cigle, a valjalo je školovati i djecu. I to bi, kako kaže Ankica, bila jedna dobra priča, u kojoj im često nije bilo lako. Jer kako je sve to bilo, napustiti dom i vratiti se na zgarište, pa pet godina proživjeti u tuđem: na Šoderici kod Koprivnice, pa u Banovoj Jaruzi, pa u Topoliku i u kamp-kućici na gradilištu nove kuće, samo oni, i njima slični znaju.
Ipak, danas su i Ankica i Vlado vezani uz obitelj i kuću, uz djecu: Marinu i Darija, uz unučad: Tonija (6 godina), Emu (2,5) i Marka (6 mjeseci). Igor Novak i Snježana su zet i snaha. Unučad im je, kaže Ankica, unijela novu radost u obitelj. Ema je u stanu iznad njih, a subotom im u goste dođe mali Toni, prvo unuče u obitelji. Tada, zabrane nema, jer raznježi se bakina i djedova duša pa ugađaju li ugađaju... A, znadete li, možda, kakve oči ima unučad i na koga sliče? Naravno, prema Ankicinoj prosudbi - oči su im plave, kao i njene, a imaju dosta toga od Kečevih.
Ipak, i pored svega, Vlado, koji čeka mirovinu, ima vremena za lov, pomaganje zetu u voćarstvu, u sadnji lješnjaka.
Ankica ponekad sjedne za šivaću mašinu, ne šiva, ali prekraja, voli peći kolače, a i vrt je njezina briga.
Banovac za oproštaj
Djevojačko prezime Ankicino je Blažević. Otac Josip, pružni smjenovođa, i majka Slavica doselili su iz Josipdola sredinom pedesetih godina u Lipika. Ankica i njena sestra Anđelka, odrastale su najprije u stanu na željezničkoj stanici u Dobrovcu, a potom u gotovo usamljenoj kući na livadi, u desnom odvojku Mljekarske kuće, gdje je je danas niknuo novi Lipik.
Iako je željela biti odgajateljica u vrtiću, ipak je, zbog financijskih razloga, kako bi što prije dobila svoju plaću, otišla u srednju tekstilnu školu u Daruvar, a potom je praksu i prvo zaposlenje odradila u pakračkoj "Moderni". U "Studencu" je od početka osamdesetih.
Vladimir - Vlado Keč, jedan od susjeda s kojim se igrala, i ona vjenčali su se 1979. godine, a nešto kasnije rođen je i sin Darijo. Kćerka Marina je tri godine mlađa. I, to je kratka priča o Ankicinoj obitelji koju i danas okupljaju oko sebe, pa i Ankicinu majku koja živi u kući do njihove.
Sve ostalo, osim obitelji, je za Ankicu kuglanje. U uglu sobe, u vitrini, stoje pehari, uspomene na pobjede, uglavnom u muškoj konkurenciji, kao i nedavno kada je u Koprivnici, na turniru koji je organizirala Udruga branitelja, bila jedina žena i to s najboljim pojedinačnim rezultatom turnira. Ipak, najdraži joj je poklon - srebrni pakrački banovac... "Na zadnjoj prvenstvenoj utakmici dečki iz "Sloge" su me ugodno iznenadili. Tijekom mog bacanja, prekinuli su utakmicu i uručili mi cvijeće i banovac za uspomenu na prelijepo vrijeme provedeno u klubu. Zahvaljujem im i bit ću uvijek uz njih, kao i uz moj "Papuk" i kada više ne budem predsjednica", rekla je na kraju.
Sigurno je da će i tada dolaziti na kuglanu, na ovu novu, pakračku, i baciti možda pokoju kuglu, ali neće, vjerojatno, nikada prestati žaliti - ne za tim što su joj onemogućili da kugla u 4. ligi, nego za onom kuglanom na Pilani, onom starom, dvostaznom, onom kuglanom na koju se dolazilo i kuglati i kartati i šaliti i družiti se... neće nikada prestati žaliti za kuglanom koja je, jednostavno rečeno, imala - dušu.