Na žalost, zbog stalnih sumnji, optužbi, pa i prijetnji smrću, moram, kao jedan od svjedoka na suđenju šestorici branitelja Pakraca i Lipika za "slučaj Ribnjaci", reći na ovaj način, putem "Pakračkog lista", mojim suborcima, susjedima, prijateljima i sugrađanima - građanima Pakraca i Lipika da nisam niti pokajnik, niti tajni, niti zaštićeni svjedok. Ja sam samo, kao sudionik Domovinskog rata, izvršavao svoju obvezu prema domovini kao pripadnik postrojbe Vojne policije pa sam, opet, kao građanin Hrvatske, izvršio svoju građansku obvezu svjedočenja i iznošenja pred hrvatskim sudom istine o onom što sam doživio i vidio.
Želim odmah reći da još jednom moram preživjeti sve ono što sam proživio i radio za vrijeme Domovinskog rata, opet bih učinio isto. Meni je savjest čista, jer nisam ništa učinio što bi se kosilo s mojim kućnim odgojem, poštenjem i časnim odnosom prema svima onima koji su prošli vrijeme ponosa zbog obrane domovine, ali i pakao Domovinskog rata.
Isto tako, savjest mi je čista i zbog svake riječi koju sam izrekao kao svjedok na suđenju mojim suborcima. Protiv njih nisam izrekao niti jednu jedinu lažnu riječ, niti sam iznio niti jednu optužujuću riječ, niti bilo što što bi im moglo otežati položaj u kojem su se našli kao osumnjičenici, a naglašavam i to da temeljem mojih saznanja i svjedočenje nije podignuta optužnica protiv njih
Na žalost, prostor ne dozvoljava da "Pakrački list" objavi cijelo moje svjedočenje na što sam spreman i čija se kopija nalazi u Uredništvu kao dokaz da govorim istinu, jer kao pripadnik Vojne policije bio sam u Badljevini, a ne u Ribnjacima kod Marinog Sela, pa tako, nikada nisam optužio nikoga za bilo kakva djela počinjena tamo, jer jednostavno tamo nisam bio i ništa nisam mogao ni vidjeti. Ono što znam to sam i rekao u istražnom dijelu postupka i za vrijeme sudskog postupka prilikom svjedočenja.
Iz mog svjedočenja ipak ću izdvojiti nekoliko detalja. Prije svega, točno je da sam sa svojom grupom koja je bila u Badljevini, i koja je imala dužnost kontrolirati vozila zbog pojave otuđenja imovine, na dojavu pripadnika ZNG-a o kopanju rovova i posjedovanju oružja od strane pojedinaca - civila, a ne uniformiranih osoba, uhitio trojicu ljudi iz Kipa koji su posjedovali oružje i predao ih u Marino Selo. Poslije toga još je u dva ili tri navrata bilo uhićenja, ali samo ljudi koji su posjedovali oružje. Što se s njima dalje događalo, ja ne znam, jer sam se odmah vratio u Badljevinu, odakle sam, zbog savjesnog obavljanja dužnosti pri kontroli vozila, najprije razriješen dužnosti zapovjednika punkta, a potom premješten u Brezine. Dakle, o događanjima u Marinom Selu, odnosno, ribnjacima, nisam mogao svjedočiti, jer tamo nisam bio.
Podsjetit ću da sam u to vrijeme bio i uhićen od strane policije iz Daruvara zato što sam zarobljene naoružane civile odvezao u Marino Selo, a ne u Daruvar u policiju, kojoj su teritorijalno pripadali.
Ne želim ni ovom prilikom spominjati bilo čije ime, ali, moram reći i to da smo za mnoge, sve do prosinca, bili nelegalna jedinica.
Da li sam lažno optužio nekoga, ako sam rekao da ne mogu točno reći kome sam predao zarobljene civile, jer je tamo bilo više ljudi; da li sam optužio nekoga ako sam imenovao osobu koja mi je dala bijeli opasač - oznaku vojne policije; da li sam optužio nekoga, ako sam rekao tko je meni i još nekolicini kolega rekao da je zapovjednik jedinice; ili, da li sam pogriješio ako sam rekao da netko nije bio zapovjednik u određenom vremenu.
Eto, to su najvažniji dijelovi mog svjedočenja, ali to je samo ono što znam, jer nisam želio, niti mogao govoriti o onome što nisam vidio, bez obzira kome to moje svjedočenje pomoglo, a kome ne.
Želim reći i to da sam za vrijeme cijelog procesa, a i znatno ranije, bio pod pritiskom, pa i prijetnjama, što sam prijavio pakračkoj policiji, i vjerujem da će nakon ovog otvorenog pisma, sve to prestati.
Ovime demantiram i pričanja kako sam sklonjen iz Pakraca, ili da sam pobjegao iz Pakraca, što niti jedno, niti drugo, nije točno. Istina je to da sam zaposlen u pakračkoj tvrtki "Montmetal", da mi moj poslodavac Boro Laninović uredno isplaćuje plaću, da sam zadovoljan, trenutno radim na terenu u Vukovaru i kad mi to obveze dozvole dolazim kući.
U Pakracu ostajem i mogu svakome pogledati u oči, a nisam siguran da to mogu i svi učiniti meni. Želim na kraju reći i ovo: iako volim Pakrac i Pilanu gdje sam rođen i odrastao, žao mi je što nisam za vrijeme rata otišao u Njemačku, jer nebih doživio da izgubim "Papuk" i radno mjesto, niti bih doživio to da se u Pakracu ne mogu zaposliti i da živim pod sumnjama i prijetnjama za ono što sam časno činio u obrani domovine.
Damir Jirasek
Pakrac, Leptirovo brdo 8