Nikada neću odigrati svoju oproštajnu utakmicu
"U dva posljednja kola kuglačkog prvenstva Treće lige Istok- zone Požega, koja su igrana u veljači, najbolji pojedinac Lige je bio Željko Popović, kuglač "Papuka", piše u službenim biltenima ovog natjecanja. Ništa neobično, reći će mnogi, ali, samo oni koji ne znaju da je Željku već 58 godina na leđima, u pakračkom sportu je već gotovo pola stoljeća, a na utakmice i treninge ne ide nakon 8 sati kancelarijskog rada u toplom i suhom, nego već godinama, ne autom - nego biciklom, tek nakon što nekome iscijepa, a često i prenese i složi, desetak metara drva.
Biti najbolji u takvim uvjetima, u životu koji je svaki novi dan na granici neimaštine, nije baš ni jednostavno ni lagano tim više što je tek duboko u petoj deceniji života završio aktivnu karijeru nogometaša - vratara u pakračkom "Hajduku". Sport mu je, nema sumnje bio sve lijepo što je proživio u teškom životu i zato mu je odan i vjeran i u godinama kada mnogi više niti ne gledaju utakmice, jer se osjećaju starima.
Pilanski Jup
Da se zove Željko, odavno su zaboravili i njemu najbliži prijatelji, suigrači u kuglanju i nogometu, jer nadimak Jup dobio je još ranih 60-ih godina kada je poznati vratar "Slavonca" iz Lipika Tomislav Mareković - Jup branio vrata pakračkog "Hajduka" i bio u životnoj formi. Da podsjetimo, proslavio se, onaj, lipički Jup, obranama za "Hajduk" u Zagrebačkoj zoni, pa na vratima reprezentacije Bjelovarskog podsaveza, a posebno na utakmici te reprezentacije u Daruvaru protiv Dinama, koju su Zagrepčani dobili, zahvaljujući upravo lipičkom Jupu, jedva s 1:0. I, nije onda ni čudo da je u to vrijeme svaka livada imala svog Jupa, ali samo je Željko Popović, uz onog lipičkog, ostao Jup do današnjih dana.
Taj nadimak je Željko dobio na Pilani i to kada ga je Slavko Jirasek - Cigo, jedan od najboljih igrača malog nogometa u Pakracu, stavio na gol na pilanskoj livadi. Od tada pa do danas Željko je bio i ostao Jup, a taj je nadimak dobio i nosio i njegov mlađi brat Štefan, također dugogodišnji uspješni vratar "Hajduka".
Međutim Željko je povremeno bio, osim Jup, i: Rudakov, po poznatom ruskom vrataru, pa Lastavica zbog golmanskih parada, zatim Pici, pa Dunjak i, nebi bilo čudo da, koliko dugo traje i koliko je dobar, dobije još koji nadimak - recimo, možda, Dragaš, po najboljem hrvatskom kuglaču svih vremena.
Za nadimak Jup vezana je i jedna anegdota. Naime, kada je lipički Jup prije koju godinu odvezen u požešku bolnicu, pročulo se to po Pakracu, pa kada su Željka, ili pakračkog Jupa, vidjeli drugi dan na ulici pitali su ga - kako to da hoda.
Sport - najljepši dio života
Znatno prije nego što je napunio deset godina života, Jup je ušao u sport. Kuglao je, kao i većina pilanske djece, na zemljanom nogostupu u Koloni, rušeći loptom ili drvenom kuglom iz stare napuštene kuglane - frizer umjesto kegli. Postavljao je Jup i kegle na pilanskoj kuglani i osim naknade po svakoj partiji, za svaku srušenu devetku, igrač koji ju je srušio, zakotrljao bi mu i "banku" (deset dinara). Osim toga, dok se čekalo da započnu prve partije, i Jup bi bacio po koji hitac - i, tako, malo po malo, padalo je sve više i više jer, učio je od tada vrsnih pilanskih kuglača: Antuna Friša, Jože Kovača, Pešuta, Turčana, Čataka i drugih, a počeo je ozbiljnije kuglati koju godinu kasnije s Flanjkom, Majorom, Štorom... Od 1971. godine već je u 1. ekipi "Papuka" i od tada, kaže, bio je prvak Pakraca u pojedinačnoj i ekipnoj konkurenciji, te u paru... "Biti prvak Pakraca u to vrijeme, ili biti u vrhu, među najboljima, nije bila mala stvar, jer konkurencija je bila više nego jaka: na četverostaznoj kuglani u Lipiku, na Vandelbahnu, bacali su tada igrači poput Mire Glazera, Ive Barišića, zatim Vlade Flanjka, Zlatka Mustafagića, Vinka Majora... sve kuglačke klase.
U "Pakračkim vjesnicima" piše da je 1985. godine na pojedinačnom prvenstvu Pakraca Jup, u konkurenciji 69 kuglača iz 8 klubova (Budućnost, Papuk, Hajduk, Lipik, Staklana, Slavonija Prekopakra i Jedinstvo Pakrac i Poljana) drugi iz Barišića... 1986. je bio opet drugi iza Glazera, a ispred Majora... S Papukom je (Mustafagić, Štefan Popović, Kir, Čalić, Flanjak i Majc) kuglao u Ligi ZO Bjelovar (bili su još Budućnost i Staklana). Zapisano je da je rušio 898, 899, pa 912 čunjeva u 200 hitaca, a kaže da su mu osobni rekordi 946 čunjeva u 200 hitaca, a 606 po novom u 120 hitaca. Ima, izmjereno je, najbrži, odnosno i najjači izbačaj kugle od 31 - 32 kilometra na sat, a kako i nebi kada gotovo svaki dan iscijepa po desetak metara drva i to sjekirom 12 kilograma teškom, a kuda god ide - ide pješke, ili biciklom. "Meni za kuglanje fizičke pripreme ne trebaju", kaže.
U barem četrdeset godina dugoj kuglačkoj karijeri promijenio je Jup nekoliko domaćih klubova: Papuk, Hajduk, Budućnost i, na kraju, Papuk, u kojem će i završiti s kuglanjem. "Papuk je moj prvi i, rekao sam, posljednji klub i nemam više namjeru odlaziti nikuda", rekao je Jup koji je, kako svi pričaju, ali i kako rezultati pokazuju, u svojoj 58. godini života u životnoj formi. I stoga je i potpuno razumljivo kada kaže da još ne razmišlja o završetku karijere.
Nogomet - još jedna ljubav
Na igralištu, ili bolje reći, livadi iznad današnje kuglane, Jup je počeo s pilanskim dečkima igrati i nogomet. Ne sjeća se, kaže, kada je dobio prve patike, jer ni cipele prave nije imao, a u školu je išao bos čim je granulo proljeće, pa tako do kasne jeseni. Noge su mu bile stalno zelene od trave, ali nogomet se morao igrati. Slavko-Cigo Jirasek ga je stavio na gol i tamo je ostao od pilanskih dana početkom šezdesetih pa sve do kraja prošlog stoljeća kada je u finalu županijskog Kupa branio za Hajduk protiv Slavonije.
Ozbiljno je počeo igrati nogomet najprije u juniorima Hajduka, a potom od početka sedamdesetih godina je u prvom sastavu i to u prvenstvu Nogometnog saveza Kutina i Međupodručnoj ligi Sisak - Karlovac - Kutina, iako je debitirao u prvoj ekipi u Novoselcu 1969. godine, doduše kao rezerva Mići Milijeviću.
Nije čudo da je Jup dočekao u Hajduku i ispratio mnoge golmane od kojih su neki bili bolji od njega, neki ne, ali isto tako stoji činjenica da je Jup uvijek bio tu, "nadohvat ruke" svakom treneru pa bio u prekopakranskoj Slavoniji (2 godine) ili kusonjskoj Mladosti (1 godinu). Hajduku se, kako kaže, sto puta vraćao. Branio je Jup i na turnirima malog nogometa, danas brani samo za veterane, ali, čini se, da ustreba, stao bi on opet među stative, jer on, zapravo, nikada nije odigrao svoju oproštajnu utakmicu, a niti neće.
"Volio sam braniti po kiši, jer mi je bilo mekano bacati se, primio sam ja i gol s centra kada mi se "spojilo sunce", sredinom sedamdesetih sam "odmarao" zbog suca 8 mjeseci, ali sam skroz trenirao... Franja Kristić, odličan golman Papuka, bio mi je uzor, a i ja sam, kao i on, volio malo popiti prije utakmice. U mladosti, najprije bacim na kuglani 200 hitaca, pa popijem pola litre gorkog i onda na gol. Znam da mi je trener Šime uvijek to branio, ali bez konjaka nisam započinjao utakmicu. Danas popijem samo 2 piva uoči bacanja, tek da krv malo proradi", kaže Jup.
Nesuđena pečenica
Jupov život nebi zbog težine zaslužio niti redak ovog teksta, jer, iako mu je na Pilani, odnosno u pilanskom naselju Kolona, bilo gotovo sve nadohvat ruke, ipak mu je, ne samo u djetinjstvu, nego i kasnije, sve bilo jako, jako daleko. Preko puta mu je bilo dječje igralište, gotovo uz kuću Dom s čitaonicom i knjižnicom, šah i TV salom..., stotinjak metara dalje nova kuglana i uz nju malo nogometno igralište. Imala su pilanska djeca, pa i Jup, i Pakru, i šumu, i sanjkalište i virove za kupanje, ali, malo je što od toga uživao Željko, jer se u velikoj neimaštini često i sam, još kao dijete, borio za preživljavanje.
Na kuglani je od ranog poslijepodneva, pa do kasno u noć, pet godina postavljao kegle; u šest godina jedva je završio tri razreda; nosio je robu dobivenu od drugih, rijetko jeo kolače, a još rjeđe meso... Za pokoji dinar je štijao bašče, ili bi knjigu iz računanja za prvi ili drugi razred, za 20-ak dinara, na, kako kaže, nagovor "hahara", bacio u Pakru.
"Otac Nikola, inače iz Orljavca, vlakovođa, ložač i bremzer na šumskoj željeznici, je bio alkoholičar, pa, iako je mama počela raditi, živjeli smo s jednom i to malom maminom plaćom, jer je otac svoju ostavio kod poštarice Mare ili nekoj drugoj pilanskoj kućnoj gostionici. Jednom je, tako, uoči Božića, na veselje svih nas, otišao kupiti pečenicu, ali, vraćajući se s vašara, s Gavrinice, stao je u gostionici kod Ančića i dok je baka kod kuće naložila vatru i grijala vodu, on je pečenicu prodao, a novac zapio. Ma, bilo je lijepo kad otac ne tuče", prisjeća se tiha dana Jup, kada je često, bio kriv ili ne, satima klečao na kukuruzu ili pijesku.
Školu nije završio, tek tri razreda u šest godina, da bi, kao i većina tadašnje mladeži već sa 17 godina počeo raditi u "Papuku".
"Zaista smo imali težak život, da boli, a ovaj je danas, u odnosu na onaj, zaista lijep", potvrdila je i Jupova majka Ivanka, djevojački Vacek, koja danas s mirovinom nešto većom od 1500 kuna, živi u podrumskom stanu penzionerske zgrade u Ulici braće Radić u Pakracu.
Uz oca Nikolu i majku Ivanku, još je bilo četvoro djece u kući Popovića: Zdenka - rođena 1945. godine (danas živi i Velikoj Gorici), Željko, (1951., Ankica - udana Pribocki (1956.) i Štefan (1958.), također bivši vratar Hajduka i odličan kuglač.
I, svi su odrasli bez poklona, osim onih pilanskog Djeda mraza, bez nove odjeće i obuće, radija i televizije, bez izleta, mesa u jelovniku i nedjeljnih kolača, pečenice za Božić i bicikla. Promijenili su nekoliko postanarskih stanova, živjeli u vinogradima, pilanskoj Koloni i Velikom mlinu - živjeli kako su znali i umjeli. I događalo se Željku svega i sva, više lošeg nego lijepog, a sve ono što je Željko činio kao dijete i mlad čovjek, a nije trebao niti smio, danas bi sociolozi, pedagozi i psiholozi tražili i vjerojatno nalazili u obitelji, sredini u kojoj je odrastao ili u svemu i svačemu već spomenutom.
Život manje lijep od sporta
Budući da mu škola nije išla, čim je mogao zaposlio se u Pilani i to na otvorenom, na piljevini, kaslovanju i sličnim poslovima. Radio je jedno vrijeme, osamdesetih godina i u skladištu, ali, dogodile su se neke ružne stvari... "Bilo nas je 18 osumnjičenih za krađu, a ja sam jedini suđen 3,5 godine i odležao 1993. i 1994., 20 mjeseci u zatvoru... i to nisam ni trebao otići, jer za nakoliko je dana trebala nastupiti zastara, ali nije mi to nitko rekao, a kada sam došao i to čuo, više nisam mogao nazad...", još je jedna tužna Jupova životna priča. Nakon povratka, vidjeli su, kako kaže, Šebić, Šuperina i Kurić da ne radi, da nema ni kune pa su ga mobilizirali i poslali na Savu...
Nakon "Bljeska i "Oluje" demobiliziran je, počeo je raditi u Javnim radovima, pa potom u "Banu", gdje ga je također sreća ostavila. Ostali su mu, kaže, dužni nekoliko plaća, a ostao je i bez posla i od tada za sebe i porodicu kruh zarađuje cijepajući drva, štiha vrtove, a radi po potrebi i druge poslove. "Tko će me primiti na posao u ovim godinama i što mi preostaje, nego svaki božji dan sjekiru pod ruku pa navali na hrpu od 10 metara drva. Da nema kuglanja i pića s društvom ne znam kako bih..." kaže iskreno Jup.
Niti privatni, obiteljski, život nije mu "išao od ruke". Oženio se prvi puta 1974. godine. Sa suprugom Jasnom imao je dvoje djece: kćerku Suzanu i sina Alena, koji je tragično preminuo. Niti brak nije bolje završio. S drugom suprugom Željko također ima dvoje djece: Željka i Želimira, a s trećom suprugom, s kojom je i danas u kući u "Šokačkom Kusonju" ima sina Valentina. Tek je u prvom razredu, zadovoljava se za sada očevim peharima i medaljama, a teško je reći da li će, što se sporta tiče, krenuti očevim stopama. "Bilo bi", kaže Jup, "dobro, da bude sportaš kao ja, ali, želim da sve drugo u životu napravi drugačije od mene".
Nikada Jup nije imao auto, niti motor, tek stare bicikle koji su se, uglavnom, raspadali, pod njim. Uglavnom cijeli život živio je i živi od danas do sutra.
Na kraju zaslužena nagrada
Nogometni klub "Hajduk", uz potporu kuglačkog kluba "Papuk", predložio je Jupa za Nagradu Grada Pakraca - Zlatnu plaketu - Grb Grada za zasluge na području fizičke kulture. Zaslužio je to Jup, svakako, zbog godina koje je poklonio sportu, vjernosti i zbog radosti koje je u njemu proživljavao. I danas ne odriče da mu je sport bio i još uvijek mu je velika radost i zadovoljstvo, jer, Jup i sport cijeli se njegov život obostrano ispomažu i vole, darujući - Jup sportu, a sport Jupu - samo ono najljepše. I stoga, Nagrada Grada i ove godine ide u prave ruke, ide čovjeku koji je težinu i tugu života liječio sportom, a sportskim rezultatima i sportskim životom dužim od 50 godina vratio je sportu, svom gradu i sportskim prijateljima barem dio onoga što je dobio. Marijan Prohaska mu je, kaže, obećao dati trenirku Hajduka. Raduje joj se, kaže, i sigurno je da će ju nositi s jednakim zadovoljstvom kao što bi ju nosio i davnih sedamdesetih godina kada je u nečijim starim iznošenim i popucalim kopačkama stao prvi puta na gol i ostao u pakračkom sportu kao aktivan sportaš već više od 40 godina.
Za sebe danas kaže: "Nakon svega što sam i kako proživio mislim da sam pošten čovjek, a u duši dobar kao kruh. Da mogu, vratio bih samo godine".
Vjerojatno ne da bi još jednom proživio teško djetinjstvo, mladost i starost, nego da još dobro otkugla barem koju godinu i da odigra još koju utakmicu kao nekada na Uroševcu, po kiši i blatu da obrani još koju čudesnu loptu, onako, u paradi, zbog čega su ga prozvali Rudakov, Lastavica, Dunjak i - Jup.