U mom srcu uvijek je bilo mjesto za golubove
Ljubav je, po definiciji poznatog jezikoslovca Vjekoslava Anića, snažan osjećaj naklonosti, strastvene privrženosti... pa, kada se kaže riječ - ljubav - obično se misli na roditeljsku ili đačku ljubav, na mlade, ili samo na sve zaljubljene, kojima, eto, pripada i Valentinovo, dan zaljubljenih. Često se, međutim, zaboravlja da je ljubav nešto znatno, znatno šire, ali jednako lijepa i plemenita ma prema kome ili čemu ju osjećali... Jer, voliti se do krajnosti može baš svašta: dubine i visine, snijeg i sunce, voćku i cvijet, posao i auto, pse, mačke ili, pak, golubove, kako ih voli već 50 godina naš sugrađanin Darko Almaši, a nešto kraće, ali ništa manje, njegov sin Dario i unuk Ivan.
Traje ta Darkova ljubav prema golubovima točno pedeset godina, tamo od 1959., kada je još kao dvanaestogodišnjak dobio prvi par ukrasnih golubova od lipičkog golubara Majstorovića, s čijim je sinom Zdenkom, također današnjim golubarom, išao u školu. "Kada sam donio kući golubove, jedni su bili za, drugi protiv. Sam sam brinuo o njima - i golubinjak sam napravio, hranio ih, a kada mi je jednom otac prigovorio, rekao sam mu: "Kada budem bio svoj gazda imat ću ih 100! I tako je i bilo", počeo je priču o golubovima i ponešto o svom životu Darko Almaši, prosvjetni radnik, danas ravnatelj Osnovne škole "Grigor Vitez" u Poljani, nekadašnji tajnik SIZ-a za fizičku kulturu, godinama sve i sva u pakračkom i lipičkom golubarstvu, vlasnik golubova - prvaka i hrvatskih reprezentativaca, a od nedavno i, zajedno sa sinom i unukom, nositelj olimpijske medalje.
Golubovi - dio prtljage
Kao gimnazijalac "prešao" je na listonoše i od tada se ne odvaja od njih osim na kratko za vrijeme rata kada je ostao i bez kuće, i bez golubinjaka i bez golubova.
Bio je član pakračkog "Listonoše" 1968., jedan je od osnivača SKUGL "Lipik" 1993., a od prošle godine je u pakračkom novom klubu - SKUGL "Pakrac".
Kroz golubove možemo pratiti i život ove obitelji, jer, nakon vjenčanja Darka i Jovanke 1970. godine, nakon ljubavi koja je počela još u gimnaziji, kada je, kako kaže Darko, Jovanka počela nešto češće posuđivati u njegovom razredu trokute i šestar, nastavnici Jovanka i Darko učiteljevali su u Lađevcu kod Slunja, gdje jedino nisu imali golubove, zatim u Tenji kod Osijeka sve do 1978. godine i povratka u Pakrac. Naime, dotadašnji tajnik Samoupravne interesne zajednice za fizičku kulturu Đuka Kunce, inače i dugogodišnji nogometaš "Hajduka", otišao je u mirovinu i Darko je došao na njegovo mjesto. Ni tu nisu stali, jer od 1987. godine je Darko prešao na rad u škole Poljana i Pakrac, a već početkom ratne školske godine 1991./1992. postaje ravnatelj poljanske škole u kojoj je nastava, sve do ožujka 1992. godine izvođena u selima po kućama.
U svim tim seljenjima golubovi su bili neizostavni dio prtljage mlade učiteljske obitelji Almaši. Zanimljivo je da je u Tenji baš dvoipogodišnji sin Dario (Siniša je rođen 1975. godine u Osijeku), nekako vratio Darka u golubarstvo. "U čije god se dvorište Dario išao igrati, tamo su bili golubovi. Nije mi trebao dva puta reći i ja sam brzo, njemu za volju, napravio golubinjak za 2-3 para, a kada su to vidjela djeca počela su mi ih donositi. I tako, virus je ušao u mene i nastavio sam s listonošama sve do danas. Uz golubove sam stekao mnogo toga - od zadovoljstva do najboljih prijatelja poput Drage Vondraka, Miroslava Dragišića, Miće Nemeta s čijim smo obiteljima dočekali mnoge nove godine i jutra u Kursalonu, na Zvečevu ili negdje drugdje na zabavi. Imam prijatelje i u Sloveniji, Njemačkoj, a golubovi su nas zbližili s još mnogima", rekao je Darko.
Život s golubovima
Kada se sve to i površno pogleda, nije onda ni teško shvatiti toliku ljubav Darka, Darija i Ivana prema golubovima - tim po mnogo čemu posebnim pticama, jer golubovi su im, očito je, ispunili, uz obitelj, velik dio života.
U kući Almašijevih je, tako, Darko poklonio sinu Dariju za 18. rođendan - golubinjak; kada golubovi stižu s leta, prava je fešta, a doručkuje se i ruča vani uz više otvorenih mobilnih linija; na gradilištu današnje kuće, godinu dana prije temelja napravljen je golubinjak, a otvorenje današnjeg golubinjaka (7,30 sa 3 metra) slavilo se 1999. godine tri dana: prvi dan obitelj, drugi dan prijatelji, a treći dan članovi SKUGL "Lipik", dok su useljenje u kuću slavili tek trećinu od toga. Po iznemoglog ili zalutalog goluba nije teško otići u, recimo, Petrinju; nije teško ni spravljati hranu, ni raditi s kolegama golubarima kamion, biti tajnik, blagajnik, ili predsjednik, čitati domaću i stranu literaturu, skrbiti o matičnom fondu, pripremati izložbe i natjecanja... i radovati se, recimo, svakom uspjehu Pecka, Zlatne, Zelenog... ili samo trenutku kada će Plavac sletjeti direktno na glavu...
A, i kako da im se čovjek ne divi, kako da ih ne poštuje i ne voli kada ih se odveze i po 800 kilometara daleko od njihovog golubinjaka u Oršanićevoj ulici u Pakracu i oni se vrate za dan ili dva na čudesan način i pod još uvijek do kraja nerazjašnjenim okolnostima, po kiši, ili suncu, preko Alpa, ili Psunja - točno u "njihovo" dvorište.
Eto, takvi su i Darkovi golubovi, ali i Mićini, Mirini, Dragini, Zdenkovi i svih drugih golubara, vlasnika golubova listonoša koji lete europskim nebom skupljajući bodove za neko od natjecanja.
A kada natjecanje završi i kada danas kompjutori izbace rezultate i proglase najbolje, pa kada se podijele medalje, priznanja i pehari i dođe do fotografiranja vlasnika i letača, kod golubara nema dileme - odu u golubinjak i među stotinjak, rekli bi mnogi, potpuno istih golubova, uzmu - od prve, šampiona. "Svaki golub je drugačiji - ima drugačije oči, krilo, stav, ponašanje, držanje, ali, na kraju, i svoj broj tako da greške u tome nema" - pojasnio je Darko i nastavio priču o golubovima koja, što se njega tiče, nikada nebi trebala biti ni završena. Međutim, ako i po ovom, tek djeliću priče netko pomisli da sve osim golubova u ovoj kući stoji - vara se, jer, Ivan, odličan učenik trećeg razreda pakračke gimnazije, prvak je županije u matematici, lani je bio na državnom i on je, kako kaže djed Darko, primjer kako škola i aktivnosti mogu zajedno. Jer, Ivan, treća generacija golubara u kući, već u 6.30 hrani golubove i u mnogo čemu ne zaostaje, što se golubarskih poslova tiče, za ocem i djedom.
10 golubinjaka i 2 kuće
I, nisu samo golubovi ljubav ove obitelji, jer u njihovoj kući uvijek ima, ili je bilo, mjesta za: činčile (što je prije rata trebao biti biznis), novozelandske crvene kuniće, ribe i mačke, kornjača te australske zebe koje uzgaja 13 godišnji Matija i zbog kojih je njegov otac Dario morao isprazniti "špajzu". Jovanka, supruga tog Darka golubara, inače kći Milana Prodanovića, bivšeg predsjednika Općine Pakrac, za kojeg su njegovi suvremenici znali reći da je jedan od rijetkih koji "hoda po zemlji", skrbi o cvijeću, trajnicama i grmovima... Čak 70-ak vrsta biljaka je Darko nabrojao u dvorištu i omanjoj okućnici na kojoj su dobar dio zauzeli golubinjak i jezerce. Na temu: sam svoj majstor, mogla bi se napisati o Darku itekako lijepa i bogata priča. "Kuhati ne znam i ne radim s krpama, osim ako ne treba za golubove. Mi, inače, ne dijelimo poslove na muške i ženske, nego radi svatko ono što zna. Ali, ja ne znam ženske, a supruga ne zna muške", kaže Darko o kućnoj podjeli pri čemu je, u okviru muških poslova napravio: regal, krevete, kuhinjske elemente, ogradu, ljuljačku, ponešto je zidao, obziđivao, štemao i žbukao, mnogo toga je vario, odšarafio i zašarafio sebi i susjedima, jer ima doslovce, što se kaže, zlatne ruke.
U svom je životu Darko napravio 10 golubinjaka i dvije kuće, a sadašnji golubinjak je pravi apartman za golubove u 22 kvadrata s digitalnim satom za evidentiranje vremena na natjecanjima.
Olimpijske medalje
Iako Darko ima titulu As-majstor golubarstva iz 2004. godine za 5. mjesto u Hrvatskoj, a u vitrini su brojni pehari, na zidovima tek najvrijednija priznanja, poslijeratna, jer ona, prijeratna nestala su tijekom rata zajedno s kućom, olimpijske medalje s XXXI olimpijade golubova listonoša, koja je od 15. do 18. siječnja ove godine održana u Dortmundu - kruna su priznanja, jer, od 25 golubova, koliko je svaka reprezentacija mogla prijaviti, u hrvatskoj reprezentaciji čak 3 su bila iz golubarske obitelji Almaši. Mjesto u reprezentaciji izboreno je, što je posebna vrijednost, temeljem rezultata u posljednje dvije godine. "Mi, i pored svega, ne trčimo za rezultatima, nama je veće zadovoljstvo biti s golubovima, uživati u njima, stvarati matično jato od najboljih letača, jer najbolji golubovi više ne idu na let, nego ih izdvajamo za stvaranje podmlatka. Često puta pomislim, kada ih puštamo na let, što ih putem čeka, jer i vrhunski golubovi se nekada ne vrate, i zato, kada je najava lošeg vremena, naši golubovi lete, a na ostale situacije u letu ne možemo utjecati", rekao je Dario.
A kako se stvaraju prvaci, e, to je već druga priča.
Njihovi, ali i golubovi drugih pakračkih i lipičkih golubara, letili su, tako, iz Berlina (810 kilometara), Poznana (771), Drezdena (680), vozili su ih na treninge u bliža i dalja mjesta, gotovo ništa ispod 100 kilometara... i, tako se stvaraju prvaci, klasni golubovi. Što popiju i pojedu (a jedu dva puta na dan), to, kažu Almašijevi, ne stane u novine, jer u hrani je čak 26 sastojaka od čega 4 vrste graška, pa zatim vitamini, eliksiri, trave i ostalo. A, koliko cijelo to zadovoljstvo košta? - odgovor je - onoliko koliko hoćeš, jer sve se može kupiti, ali i najveći dio napraviti, posebno ako je netko, poput Darka, odrastao uz vrsne majstore i ako u sebi nosi tako dobre gene.
Odrastao uz majstore
Darko je rođen 1947. godine u Badljevini u obitelji u kojoj su "glave" bili vrsni majstori: pradjed Stjepan radio je na željeznici, djed Vilim bio je strojobravar, a otac Stjepan također strojobravar koji je ipak više volio limariju. Almašijevi su imali strojobravarsku radnju dva puta u Starčevićevoj ulici (kod benzinske stanice) i u Školskoj. Majka Zlata bila je domaćica, a uz Darka odrastala je i mlađa sestra Jasna, danas živi u Zagrebu. "Odrastao sam uz radnju, sve me od malena interesiralo, sjeckao sam lim, žicu, djed i otac su radili peći za bolnicu, štednjake, pa kante za bunar, veš-lonce, korita... Ja bih i danas znao napraviti peć, ne znam kako bi izgledala, ali bi dobro grijala", kaže Darko i dodaje kako je otac više volio limariju, pri čemu mu je Darko često bio pomoćnik. "Imao je običaj reći: tko na lojtri ne može napraviti žljebe, taj nije limar".
Odrastajući uz radionice i majstore u Lipiku i Badljevini, pa čak i uz nekadašnji "mašinhaus" u dvorištu današnje Elektre, prva Darkova želja je bila biti kovač, kao i Joco - kovač iz Badljevine, čije je majstorske ruke također zapazio kao dijete.
Ipak, otišao je drugim putem, ali iz radionica pradjeda, djeda i oca je ponijeo sa sobom sve što je trebalo: ljubav prema poslu, volju i sposobnost.
I zato i danas iz njegove radnje u podrumu kuće često zvrlje bušilice, brusilice, iskri aparat za varenje, hobla se i reže, veže, turpija i burgija u drvetu ili željezu i sve to u slobodno vrijeme kojega zapravo niti nema, jer u njihovu kuću zalazi samo majstor za TV i vešmašinu, a sve ostalo je Darkova briga. Žao mu je samo, kaže, kada ga pozovu na ručak, jer mora prekinuti posao.
Osim Siniše, Tamare i 8-mjesečnog Dorijana, koji žive potpuno izvan golubarstva u Daruvaru, u kući Almašijevih svi su posredno ili neposredno vezani uz taj hobi: osim Darka, Darija i Ivana, već prekaljene golubare, Matija se privikava uz ukrasne ptičice, a snaha Ana dežura, kada treba, pri dočeku golubova.
Bodovi, prijateljstva i zadovoljstva
I dalje će, kaže Darko, golubove imati iz čiste ljubavi, samo da mu Plavac sleti na rame, da može gledati Zlatnu i diviti joj se, da poslijepodneva može provoditi vani čekajući ih da se svih stotinjak vrate tko zna odakle sa 100 ili 800 kilometara dugog puta... i žalit će nad sudbinom svakog koji se ne vrati... jer on ih, jednostavno, voli.
U njegovom golubarskom stažu samo su golubovi pakračkog i lipičkog kluba pušteni iz više od 90 mjesta Hrvatske i Europe pa će tako i ove godine, 13 nedjelja u sezoni, počevši od travnja, Darko i njegovi, Dario, Ivan, Mića, Drago, Miro i drugi voziti golubove, počevši od najkraće pruge (120 km) pa sve dalje i dalje do Njemačke, Poljske... prikupljajući bodove, prijateljstva, poznanstva i zadovoljstva... zapravo, sve ono što Darka i drži čak 50 godina u golubarstvu.