Svake godine, 19. dana mjeseca srpnja, odlazimo u šumu gdje je u akciji Specijalne policije teško ranjen moj tata. Priroda je vrlo lijepa i tu uz mnogo potoka počinju šume sve do Zvečeva. Četnici su danima prijetili i tjerali radnike i izletnike tvrdeći da su šume srpske.
Policajci, obučeni kao šumski radnici, krenuli su provjeriti što se događa, ali su ih dočekali u zasjedi. Ranjeno je više ljudi, a dva mladića su poginula. Nakon rata je, u čast poginulima, postavljeno malo spomen obilježje. Na taj dan su moji roditelji posebno tužni jer se sjećaju bola i neizvjesnosti koji su poslije trajali godinama. Na komemoraciju dolaze službene osobe, predstavnici raznih udruga te obitelji i prijatelji stradalih. Posebno je dirljiva priča o Ivanu Cindriću iz Ivanjske. Bio je drag, pametan i miran mladić. Uz to i jedinac, a rodio se kad su mu roditelji bili u ozbiljnijim godinama. Njegova majka kaže kako je nakon njegove smrti, otac ubrzo umro od tuge. Ona dolazi svake godine s rodbinom, ali i mnogi Ivanovi prijatelji ga ne zaboravljaju. Dolaze i prijatelji tamburaši koji svirkom uveličaju zajedničku Svetu misu. Misa je uz žubor potoka posebno svečana. Mama kaže kako joj se čini da se ljudi mole iskrenije i kao da smo na tom mjestu bliži Bogu. Nakon zajedničkog druženja, sve izgleda nekako vedrije. Osjeća se da ljudi poštuju i pamte žrtvu koju su drugi podnijeli da bismo mi danas bezbrižno živjeli.
Mi, njihova djeca rođena poslije strašnog rata, još smo jedan zalog za budućnost. Pamtit ćemo njihovu žrtvu i truditi se očuvati, unaprijediti i uljepšati svoju voljenu i jedinu Domovinu.
Nikola Karpišek