Logor Bučje ili Sve naše odgovornosti
Prošlo je 15. godina od velike razmjene zatočenika logora Bučje 16. siječnja 1992. godine, koji su između ostalog bili i zatočenici logora Stara Gradiška. Smatramo kako je krajnje vrijeme da se od strane pravosuđa pokrene postupak za formiranjem jednog jedinstvenog predmeta koji bi se zvao „Logor Bučje“, u tom kontekstu želimo istaknuti slijedeće:
Prije svega želimo istaknuti kako mi nismo pravnici niti imamo ambicija to postati, i bili bi najsretniji da se bavljenjem ovom problematikom prihvati netko od te struke, a mi bi mu pružili svu moguću potporu i pomoć. Međutim, to se nije dogodilo a i kako vrijeme prolazi poprilično smo sigurni da to nitko neće napraviti.
Također želimo istaći naš cilj da ovaj materijal posluži kao vodilja ili osnova za još opsežnije i kvalitetnije istraživanje događaja koji se spominju.
Osim toga nakana nam je potaknuti naše nadležne institucije da se ozbiljnije pozabave problematikom koja se obrađuje, te kroz institucije pravosuđa potaknu formiranje zasebnog suda koji bi istraživao zločine i sudio zločincima koji su ubili naše živote, a duboko ranili živote i budućnost naše djece.
Vrlo često nadležnima je izgovor: “nema dokaza, nema materijala, nemamo uvid u stanje stvari na terenu“, sve tako nekakve fraze koje služe čuvanju nekakvog političkog mira, a stvarna istina tone u zaborav bez konačne pravde i krvnicima primjerene kazne.
Sagledavši, stječe se dojam kako svima odgovara da se zločini ne dižu iz pepela zaborava. Zašto?
Pokušat ćemo vam to pojasniti; zločincima to odgovora iz očiglednih razloga jer na taj način izbjegavaju primjerenu kaznu.
Onima koji ih trebaju progoniti to odgovara zato što se ne moraju baviti stvarno mučnim i nadasve osjetljivim predmetima, pri čemu imaju posla sa žrtvama koje su drugačije od žrtava klasičnih kaznenih dijela.
Sa žrtvama ratnih zločina je svima teško postupati jer se i „najveći“ dužnosnik neke institucije mora pokloniti i izraziti makar deklarativno poštovanje, a to vjerujte vrlo teško pada velikom broju ljudi. Nadalje, formiranje takvog predmeta je ogromna obveza, jer na takovim stvarima se karijere stvaraju ili propadaju, a svima je ipak lakše biti u nekoj prosječnosti.
Međutim najteže od svih, istraživanje ratnih zločina pada žrtvama, i to iz više razloga. Prvi i osnovni je što svi nastoje tako užasno traumatična iskustva zaboraviti i potisnuti u najdublje kutove zaborava, procesi, suđenja, svjedočenja svaka izjava dana bilo kome vraća sve strahote na površinu, i vjerujte mi, jer govorim iz osobnog iskustva, užas koji nas pri tome obuzima nije nimalo manji protekom vremena, naprotiv svaki puta kada si to moramo ponovno predočiti, sve je teže.
Drugi razlog je strah, onaj iracionalni koji proizlazi iz proživljene traume ali i onaj sasvim konkretni koji proizlazi iz posljedica, svjedočenje protiv nekog od ratnih zločinaca. Kako je do sada bilo nekoliko procesa u kojima su žrtve bile svjedoci, a zločincima su se odmjeravale smiješne kazne, ili ih se čak puštalo da se brane sa slobode što su iskoristili i pobjegli u Srbiju ili druge zemlje. Potpuno je realan strah žrtava od osvete tih istih zločinaca ili njihovih suradnika.
Moramo reći kako do sada žrtve zločina, barem za područje Pakraca, nikada u sudskim procesima nisu bile posebno tretirane, niti im je na bilo koji način ponuđena zaštita (zaštićeni svjedoci, tajno svjedočenje i sl.), već su na sudove pozivani kao da se radi o prometnim prekršajima. Nažalost, često su i počinitelji najtežih kaznenih dijela na taj način tretirani i od sudova.
Zato želimo reći i istaći slijedeće: sudski procesi kojima su predmeti ratni zločini nisu i ne smiju biti rutina za pravosudne službenike. Suđenja za zločine u Pakracu treba uklopiti u jedan jedinstven proces, sastavljen od svih predmeta koji se tiču Pakraca.
Svim svjedocima, prije svega žrtvama, mora se dati do znanja kako je poduzeto sve u cilju njihove zaštite od osveta i drugih prijetnji.
Država mora jasno pokazati kako je poduzela sve da žrtvama pomogne i olakša tešku situaciju u kojoj oni moraju svjedočiti o trenutcima koji su im sigurno bili najteži u životu. Jer vjerujete mi, kada čujete neke od tih tragedija, gotovo ne možete povjerovati da to čovjek čovjeku može učiniti, a još je teže povjerovati kako to čovjek može preživjeti i ostati toliko normalan da nastavi funkcionirati.
Osim toga morate znati kako se čovjek ne osjeća nimalo ugodno kada je ponižen do krajnjih granica ljudskog dostojanstva, doveden do stanja u kom su mu samo elementarne stvari bitne, a to je zadovoljiti glad i žeđ ili da se ugrije i obavi fiziološke potrebe. Stravično je kada vrhunac zadovoljstva postane činjenica da njegov mučitelj dozvoljava sjedenje tijekom jela nakon cjelodnevnog stajanja ili smatra kako je proveo super dan ako ga nitko nije prebio.
Pokušajte si zamislite kako je to iznositi pred nekim tko se postavi prema vama kao da ste došli svjedočiti o krađi kokoši.
Bio sam na puno takovih procesa, i mislim da je pored navedenih osnovna greška pravosudnih službenika i to što ne shvaćaju bit kaznenog djela ratnog zločina,pogotovu kada se radi o žrtvama logora.Uglavnom se inzistira na tome da svjedok kaže jeli ga je udario ovaj ili onaj čuvar. Što je ogromna pogreška jer su posljedice takvog stava dalekosežne .
Kako je ovo stvarno teška konstatacija dozvolite da to pojasnimo:
Logor Bučje kao i drugi logori koje su osnovali pobunjeni Srbi, vođeni su sa unaprijed određenim ciljem sustavno i na sve načine slomiti svaku trunku dostojanstva i samosvijesti, kako one nacionalne tako i one osnovne ljudske. Svi postupci u logoru, te torture koje su provođene nad zatočenicima bile su dio unaprijed smišljenog scenarija koji je imao upravo takav cilj. Tom cilju služila su sva ubojstva, batinanja, ponižavanja, izgladnjivanja i sve drugo, to je osnova sa koje treba krenuti svaki proces.
Ovdje je riječ o organiziranom i unaprijed smišljenom zločinu koji ima svoje idejne tvorce, organizatore, izvršitelje i nažalost kao posljedicu žrtve. Kada se stvari postave na taj način onda se ne može dogoditi da se od kaznene odgovornosti oslobodi netko za koga se ne može dokazati kako je baš on konkretno tog i tog dana udario jednom, dvaput ili sto puta nekog zatočenika.
Jer ako se za ratne zločine počinjene u logoru sudi samo onima koji su udarili ili ubili nekog zatočenika, a drugima ne, onda se na taj način legalizira postojanje takovog logora. U takvim slučajevima naši sudovi govore slijedeće: “Da, bio je čuvar u logoru, bio je šef zatvora ili zapovjednik milicije, bio je u to vrijeme na vodećoj političkoj dužnosti, ali nije kriv, nije nikoga udario, nije nikoga ubio, ili mu se to ne može dokazati.“
Ne nije ispravno, nisu ti šefovi zatvora, čuvari ili političari bili zaposlenici legalnog zatvora neke države. Gospodo oni su formirali koncentracioni logor u koji su dovodili nasilno odvedene građane jedne legitimne države, te iste građane su bez ikakvog razloga zatvorili i dugo vremena držali u neljudskim uvjetima, tukli ih, ubijali ih, ponižavali, tjerali na prisilni rad, izgladnjivali i mučili na sve moguće zamislive i nezamislive načine.
Gospodo iz pravosuđa; samo postojanje nečega takovog je zločin, a svi koji su učestvovali u stvaranju, realizaciji i provedbi su zločinci.
Usporedbe radi to bi bilo isto kao kada bi netko izjavio da Hitler u Njemačkoj ili Staljin u Rusiji nije kriv za zločine koji su počinjeni u koncentracijskim logorima iz razloga što nisu nikoga konkretno baš oni ubili, ili ako hoćete primjer Jasenovca, zar je Max Luburić manje kriv zato što se ne zna da li je on osobno baš nekoga ubio, ili oni partizani koji su pratili kolonu od Blajburga manje krivi zato što nisu baš svi pucali ili ubijali.
Ako pođemo tim putem dovest ćemo se u situaciju racionalizacije zločina pa ćemo na kraju reći “Ma nije on kriv, udario je zatočenika samo jednom“, ili „Ubio je samo jednog zatočenika jer je ovaj pokušao bježati“ ili ćemo nekoga osloboditi krivnje zato što je zatočenika ubio samo sa jednim metkom, onako čisto u glavu da se ne muči. Još ćemo ga proglasiti humanistom.
Na kraju ovoga uvoda želimo reći:
Vodstvo pobunjenih Srba, političko, vojno i policijsko, počinilo je niz kaznenih djela i zločina.
1. Organizirano, unaprijed smišljeno i prije svega nasilno su krenuli u rušenje legitimne države, na mikro lokaciji, dakle i Pakraca i Lipika.
2. Nasilno su proglasili postojanje paradržave na teritoriju RH,
3. Posredstvom paravojnih formacija izvršili su fizički napad na građane Hrvatske, ubijali ih, pljačkali i rušili im domove, uništavali kulturne i sakralne objekte, rušili im radna mjesta, a sa ciljem istrebljenja.
4. Organizirali oružane paravojne formacije koje su vršile otmice hrvatskih građana, te ih ubijali ili zatvarali u logore.
5. Organizirali koncentracijske logore u kojima su te građane ubijali, premlaćivali, i mučili na načine koji prelaze moć ljudskog poimanja.
Isticanjem samo ovih nekoliko stavki želimo ukazati da se radi o organiziranom zločinu, pa ako politika odluči osloboditi krivnje organizatore i izvršitelje nedjela iz prve tri točke, neka to učini ali neka ne poriče da su oni to učinili. Dakle, ističemo, oni su to napravili, kaznena dijela su počinjena ali to smo im kao Država oprostili, te zato neće ići u zatvor. To ne znači da smo porekli postojanje tih kaznenih dijela, pa tako u tom slijedu dolazimo do 4. i 5. točke gdje se radi o zločinima, koji su nastavak zločinačke aktivnosti iz prve tri točke, a za koje smo se složili da su kaznena dijela, te se u ovom slučaju ne može izuzeti odgovornost svih koji su u tome učestvovali na bilo koji način.
Zašto je bitno formirati predmet pod nazivom „Logor Bučje“?
Razloga je nekoliko, ako postoji predmet „Pakračka Poljana“ a postoji i treba postojati, onda je pravedno da postoji i predmet „Bučje“.
Ali to je manji razlog, najvažniji razlog je da se stekne uvid u razmjere zločina počinjenih na pakračkom bojištu, a koji su počinjeni od strane pobunjenih Srba, jer kada bi se na jednom mjestu našle sve činjenice koje su vezane uz logor Bučje, tek tada bi se stekao uvid u razmjere zločina, ali bi se kako samo rekli u uvodu, razotkrila i činjenica da su zločini organizirani te su odgovorni svi koji su sudjelovali u cijelom lancu zločinačke organizacije, organizatori, naredbodavci, izvršitelji te svi pomagači.
U kontekstu svega navedenog smatramo kako je potrebno građane Pakraca prije svih, ali i našu cjelokupnu javnost, upoznati sa stvarnim činjenicama što je to zapravo bio logor Bučje.
Zvonimir Miler