Rođen sam u travnju 1996. godine u neovisnoj i cjelovitoj Republici Hrvatskoj. Za mene bi rat trebao biti povijest. O njemu bih trebao učiti u školi, ali... Živim u Pakracu. Pakrac je pripadao bojištu zapadne Slavonije. U Pakracu se još uvijek o ratu ne uči samo iz knjiga, u školi. Ovdje žive ljudi koji su preživjeli rat na prvoj liniji. Ovdje su grobovi poginulih hrvatskih vojnika. I posvuda, još uvijek, prisutni su tragovi rata, tragovi ratnih razaranja. Zjape ruševine u središtu grada, otisci mina i metaka na' brojnim su kućama, zgradama, cestama... Ružan natpis „Oprez mine" postavljene u samom središtu grada, a koliko ih je tek uz ceste koje vode u moj grad. To je dio naše svakidašnjice, dio naše RH, dio suvremene Europe.
Kao trogodišnje dijete šetao sam s mamom kroz čakovečki park i ugledao staro srušeno stablo, ukras tog parka. Mirno sam rekao: „Vidi mama! I ovdje je bio rat!" Rat je očito dio mene, a rođen sam nakon rata...
Rat je u Pakracu aktualna tema, ne zaobiđe ga se niti u jednom poduljem razgovoru prijatelja, obitelji, poznanika. I slušam o akcijama, borbama, logoru, ruševinama, obnovi.
Najmanje o ratu slušam od svog oca. Došao je red da i njega o tome priupitam...
Moj tata je bio pripadnik Prvog hrvatskog redarstvenika, prve oružane postrojbe RH. Toj lojalnoj oružanoj sili (jedinici posebne namjene), oformljenoj 5. kolovoza 1990. godine, zadatak je bio provođenje političke volje legalno izabrane vlasti. Pripadnici Prvog hrvatskog redarstvenika su nakon obuke priključeni raznim vojnim i policijskim postrojbama.
Osmorica iz redova Prvog hrvatskog redarstvenika raspoređeno je u PP Pakrac. Među njima je bio moj tata. Nosili su obilježja milicije, a novopristigla obilježja hrvatske policije pohranjena su duboko u skladište PP Pakrac.
Prvoga dana mjeseca ožujka 1991. godine tadašnji zapovjednik PP Pakrac Jovo Vezmar sazvao je sastanak svih djelatnih policajaca postaje. Sastanak, koji je trebao biti održan u 9 h, započeo je u 11.30 h. Oko postaje i u postaji okupili su se pripadnici pričuvnog sastava milicije iz redova pobunjenog stanovništva srpske nacionalnosti tzv. „rezervisti". Načelnik je priopćio prisutnima odluku o pripojenju općine Pakrac SAO Krajini i odluku o pripojenju PP Pakrac SUP-u Knin. Policajci hrvatske nacionalnosti iz redova Prvog hrvatskog redarstvenika trebali su predati oružje i javiti se u Bjelovar radi raspoređivanja na druga radna mjesta. Nastupila je uznemirenost i bunt hrvatskih policajaca. Bili su u manjini. Krenuli su predati oružje u susjednu prostoriju. U hodniku su ih dočekali „rezervisti" s uperenim dugim oružjem. Morali su predati pištolje, lisice, palice te razoružani, jadni i pokunjeni napustiti policijsku postaju u svom gradu, u svojoj državi jer to je sada nekakva „Krajina".
Tata je pri izlasku dvojci rezervista oteo dva pištolja i s kolegom se automobilom uputio u lipičku bolnicu k dr. Ivanu Šreteru. Bilo je neophodno o događaju izvijestiti MUP Zagreb i PU Bjelovar.
Dvadesetak izgubljenih, mladih i još nenaoružanih hrvatskih policajaca uputilo se u Lipik za tatom. Za njima je krenulo dvadesetak pobunjenih Srba i 7 milicajaca. Opkolili su lipičku bolnicu. U bolnicu su ušli pobunjeni Srbi: Mile Gvozdenović s automatskom puškom i Stevo Miličević s pištoljem. Došli su pred vrata sobe dr. I. Šretera i zapovjedili tati da izađe ili će ga ubiti. Dr. Šreter je stao ispred njih, ali tata ga je odgurnuo iza vrata i izašao iz sobe. Počeli su ga tući kundakom puške, a Stevo ga je dva puta udario drškom pištolja u glavu. Slučajno, pištolj je opalio, a metak se zabio u okvir vrata, tati iznad glave. Istjerali su tatu pred bolnicu. Dočekao ga je Vlado Pavlica i ošamario. Ugurali su ga u automobil u kojem je sjedio milicajac. Srećom, taj milicajac je bio nesiguran u sebe pa mu je nakon prijetnji uspio pobjeći. Otišao je u svoj stan, presvukao se i sakrio u kuću dr. Ivana Šretera. U stanu iz kojeg je pobjegao, izvršen je pretres. Tražili su ga...
Drugoga ožujka Posebna jedinica policije iz Bjelovara i Antiteroristička jedinica iz Lučkog razoružala je i zarobila dio pobunjenih Srba. Veći dio je pobjegao na Bučje. Tata se mogao vratiti u PP Pakrac, pod zapovjedništvo Stjepana Kupsjaka.
Za razliku od Brešanovog filma „Kako je počeo rat na mom otoku" gdje je padom vojarne rat ubrzo završio, u Pakracu je 19. kolovoza 1991. godine rat tek počeo. Tada su nastale brojne rane koje građani, zgrade, kuće... i danas nose kao duboke ožiljke.
Pavao Borna Pupak